1. TEMELJNA EKOLOŠKA NAČELA
 
Ekologija je znanstvena disciplina koja proučava odnose tj. interakcije organizma ili skupine organizama i njihova okoliša. Počeci razvoja ekologije kao moderne znanosti započinju sredinom 19. st., što se intenzivira nakon 1859. i objavljivanja djela “O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije” Charles Darwina. U tom djelu on je obradio problematiku porijekla vrsta, pitanje adaptacije, selekcije, borbe za opstanak te splet međusobnih odnosa organizma i njihovu interakciju s uvjetima okoliša.
 
Naziv ekologija iskovao je njemački biolog Ernest Haeckel 1866. godine u svome djelu “Opća morfologija organizama” a potječe od grčke riječi οίκος, što označava kuću, dom ili boravište te λογος što znači riječ, govor ili znanost. Dakle, ekologija je znanost koja se bavi istraživanjima interakcija organizma i okoliša.
 
Svi organizmi, kao jedinke ili populacije, smješteni su u određenom prirodnom okolišu, a o uvjetima prirodnog okoliša ovisi njihov cjelokupan život. Razmnožavanjem, rastom i razvojem organizmi djeluju na svoj okoliš. Ti stalni međusobni utjecaji organizama i okoliša uvjetuju neraskidive veze organizama i okoliša, svojstvene za svaku vrstu organizma, a promjenjive u prostoru i vremenu. Čovjekovom djelatnošću mogu se bitno poremetiti međusobni odnosi organizama i životnog okoliša, a time dalje utjecati na neželjene promjene prirodnog čovjekovog okoliša.
 
Ekologija je jedna od grana biologije, multidisciplinarna i holistička znanost, a kao znanstvena disciplina ne određuje što je “dobro” a što “loše”. Održavajući tj. ističući važnost BIOLOŠKE RAZNOLIKOSTI i druge povezane ekološke cjeline daje se znanstvena baza za ZAŠTITU OKOLIŠA.
 
 
 
BIOSFERA  prostor na Zemlji naseljen živim bićima

• Često se naziva “četvrta ovojnica”

• Sva živa tvar na planeti ili dio planete okupiran živim

• Zadire u ostale tri sfere (iako nema stalnih naselja u atmosferi)

• U odnosu na volumen Zemlje biosfera je vrlo tanak sloj ; proteže se od ~11.000 metara ispod mora do ~15.000 metara iznad mora
 
 
UTJECAJ ČOVJEKA NA BIOSFERU utjecaj na atmosferu ¾ efekat staklenika, globalno zagrijavanje, ozonske rupe, kisele kiše promjene u hidrosferi ¾ otpadne vode, zakiseljavanje voda, termopolucija promjene na tlu ¾ erozija, dezertifikacija, pesticidi, herbicidi, otpad izvori energije ¾ potrošnja (sagorjevanje) fosilnih goriva, hidroelektrane, vjetroelektrane ostali problemi
 Biosfera se sastoji od velikih količina nekoliko elemenata (MAKROELEMENTI): ugljika, dušika, sumpora, kisika, vodika i fosfora. Ostali elementi su također esencijalni za život ali su prisutni u manjim količinama (MIKROELEMENTI): kalcij, kalij, željezo, bakar, jod...Na nivou ekosustava i biosfere govori se o stalnom recikliranju (oporabi) ovih elemenata koji prelaze između mineralnog i organskog stanja.

KONCEPT EKOSUSTAVA
 
Prvi postulat ekologije je da svako živo biće ima stalan odnos sa svim elementima njegova okoliša  EKOSUSTAV = svaka situacija u kojoj postoji interakcija među organizmima i njihovim okolišem  ORGANIZAM = jedinaka u okolišu  OKOLIŠ = prostor u prirodi u kojemu je ujednačeno mnoštvo različitih fizičkih, kemijskih i bioloških čimbenika Ekosustav se sastoji od dvije cjeline:  1. cjelina živog (biocenoza)  2. medij u kojiem postoji život (biotop) 
 
ORGANIZACIJA ŽIVOTA
 
VRSTA na Zemlji postoje različite vrste organizama. Egzaktna definicija = grupa organizama koja se međusobno razmnožava. Ukoliko se vrsta slobodno (prorodno) razmnožava s drugim vrstama potomak više nije određeni pripadnik (ovo vrijedi kod životinja, ne kod biljaka).
 
POPULACIJA - jedinke određene vrste na nekom području u određenom vremenu koje su povezane različitim nizom odnosa od kojih je najvažnije razmnožavanje. Populacije sadrže genetičke varijacije međusobom i među ostalim populacijama (npr. boja kose ili visina).
 
ZAJEDNICA ili BIOCENOZA - skup populacija biljaka i životinja u nekom području u određenom vremenu. Njihova struktura uključuje mnogo tipova interakcija među vrstama:

• korištenje hrane, prostora i drugih okolišnih izvora;

• kruženje hranjivih tvari kroz sve pripadnihe zajednica (hranidbeni lanci, hranidbene mreže)

• uzajamna regulacija veličine populacije (predatorstvo).
 
Zajednica koja je različitija kompleksnija je i stabilnija od onih koje imaju malu raznolikost. To se bazira na tome da su hranidbene mreže raznolikije zajednice više povezane čime su i otpornije na poremećaje:

• ukoliko se jedna vrsta izuzme (ukloni ili nestane) ona vrsta koja o njoj ovisi u hranidbenom lancu može (tj. ima mogućnost) prijeći na drugu vrstu koja ima sličnu ulogu u ekosustavu

• u slabo razvijenim zajednicama mogućnost zamjene može biti limitirana ili nemoguća.

 BIOM je skupina raznolikih ekosustava kojima je zajednička karakteristika istoznačnost klimatskog područja. Biomi su pravilno raspoređeni i odgovaraju klimatskim regijama, a imaju dominantnu klimazonalnu vegetaciju. Oni su najviši nivo ekološke zajednice koji odlikuju životne forme i biljne ili životinjske vrste. 
 
Tundra

• Podzemni sloj tla je tijekom cijele godine smrznut, isprepleten jezerima, barama i gejzirima

• Površinski dio je često smrznut s kratkom ljetnom vegetacijom

• Nešto drveća, trave – Mali broj vrsta; komarci, ptice, sobovi, vukovi, lisice, polarni medvjedi
 
Tajga

• Mnoštvo snijega spriječava smrzavanje mnoštvo jezera, izvora i vegetacije

• Dominiraju šume četinjača – Ima nešto karakterističnih životinja – jelen, smeđi medvjed, vukovi, mali glodavci, leteći insekti i ptice
 
Šume umjerenog pojasa

• Umjerena klima s mnoštvom kiše

• Dominiraju listopadne šume

• Ima medvjeda, jelena i lisica

• Mnoštvo raznolikih vrsta kukaca i ptica
 
Tropska kišna šuma

• Topla klima i visoke temperature s učestalim kišama
• Najveća raznolikost vrsta biljaka i životinja

• Dominantno je visoko drveće
 
Savana

• U umjerenim i topskim područjima

• Mala, neujednačena i sezonalna količina padalina (10-30 cm) • Trave i pojedinačna stabla • Biljojedi i glodavci
 
Pustinje

• Kiše padne manje od 25 cm godišnje

• Ekstremne fluktuacije temperature

• Suši prilagođena vegetacija, kaktusi

• Glodavci, gmazovi, ptice, insekti
 
 
SUKCESIJA  Vremenska sekvenca vegetacije i s njom povezanih životinjskih vrsta u određenoj zoni 9 Kontinuirana kolonizacija, istrebljenje, izmjena populacija živih organizama na određenoj lokaciji uslijed promijena u okolišu ili unutarnjih svojstava biljaka i životinja „ Klimaks – završna točka u sekvenci sukcesija zajednica koja je ostvarila stabilno stanje
 
STANIŠTE ILI  BIOTOP   prostorna jedinica kojoj je svojstvena određena kombinacija fizikalnih i kemijskih ekoloških čimbenika mjesto na kojem se razvija određena populacija ili lokacija biološke zajednice.
 
 
EKOSUSTAV  osnovna organizacijska prirodna jedinica u kojoj su živa bića i njihov neživo okoliš prostorno i vremenski ujedinjeni protjecanjem energije i kruženjem tvari  dijeli se na: a) kontinentalni ekosustav – šumski e., e. livade (travnjaci, stepe, savane), agroekosustav b) ekosustav kopnenih voda – jezero, izvor ili rijeka c) ekosustav oceana – mora i oceani  dinamička cjelina sastavljena od biotičke zajednice (biocenoze) i abiotičkog okoliša – abiotička i biotička komponenta ekosustava i struktura određena je povezanim okolišnim faktorima (dostupnost hrane, temperatura, intenzitet svjetlosti, gustoća populacije i dr.)  – promjena u tim faktorima rezultira u dinamičnim promjenama tog sustava Osnova za funkcioniranje ekosustava je energija (geotermalna ili sunčeva energija). Biljke i fotosintetski mikrorganizmi pretvaraju svijetlosnu energiju u kemijsku energiju procesom fotosinteze u kojem nastaje glukoza, a oslobađa se kisik:    6CO2 + 6H2O → C6H12O6 + 6O2
 
• glukoza postaje sekundarni energetski izvor, 

• dio od te glukoze seodmah potroši u organizmu, 

• ostatak se može pretvoriti u druge molekule, npr. aminokiseline.
 
Stanično disanje je proces kojim organizmi cijepaju glukozu na njezine konstituente (H2O i CO2) obnavljajući energiju koju je “Sunce dalo biljci”. Udio fotosintetske aktivnosti prema staničnom disanju određuje specifičan sastav atmosfere (pogotovo količinu kisika). Globalne
 8
zračne struje miješaju atmosferu i održavaju balans elemenata među područjima intenzivne i slabe biološke aktivnosti

 PRODUKTIVNOST EKOSUSTAVA
 
Veze među vrstama u ekosustavu općenito ovise o ISHRANI i njihovoj ulozi u hranidbenim lancima. Tri su kategorije organizama:

1. PRODUCENTI – biljke koje vrše fotosintezu

2. KONZUMENTI – životinje koje mogu biti primarni konzumenti (biljojedi) ili sekundarni i tercijarni konzumenti (mesojedi)

3. RAZLAGAČI – bakterije i gljive koje razlažu organsku tvar svih kategorija i obnavljaju mineralne tvari u okolišu.
 
Odnosi prehrane tvore “sekvence” u kojoj svaka jedinka KONZUMIRA kariku ispod nje, a konzumirana je od karike iznad nje. Na taj način nastaju HRANIDBENI LANCI. Ovaj koncept vodi do ideje BIOMASE (ukupna živa tvar na određenom području).
 
Primarna produkcija – povećanje mase biljaka u određenom vremenu; Sekundarna produkcija – živa tvar producirana od konzumenata i razlagača u određenom vremenu.
 
KAPACITET OKOLIŠA = moć okoliša da zadovolji životne potrebe određenog broja vrsta i njihovih populacija (ograničena količina hrane, ograničen prostor i dr.). U svakoj hranidbenoj mreži energija zadržana na nivou proizvođača nije potpuno transformirana na potrošača. Tako bi s energetskog gledišta za ljude bilo mnogo efikasnije biti primarni konzument nego sekundarni.
 
Produkcija ekosustava: ¾ Šume (1/3 područja kopna)  - gusta i vrlo produktivna biomasa; ukupna produkcija svijetskih šuma odgovara polovici ukupne primarne produkcije ¾ Savane, travnjaci (1/3 područja kopna) – manje gusta, ali produktivna biomasa; ovi ekosustavi predstavljaju glavninu ljudskih resursa ¾ Ekstremni ekosustavi s ekstremnim klimama – pustinje, polupustinje, tundra, alpski pašnjaci, stepe (1/3 područja kopna) vrlo malo biomase s malom produktivnošću.

Ljudske djelatnosti tijekom posljednjih desetljeća dovele su do smanjivanja područja pod šumama, a povećale su količinu agroekosustava (agrokultura). Povećavaju se i površine okupirane ekstremnim ekosustavima (dezertifikacija). Učestalije su ekološke krize. Do ekološke krize dolazi kada se promijene uvijeti okoliša jedinke ili populacije u smislu da je u takvom okolišu nemguć život tj. opstanak. Okoliš može degradirati ovisno o potrebama jedinke nakon promijena: – abiotičkog ekološkog čimbenika (npr. povećanje temperature, smanjivanje količina oborina...) – biotičkog ekološkog čimbenika (npr. pritisak predatora, povećanje broja nametnika...) – povećanje broja jedinki (overpopulation).
 
Ekološka kriza može biti više ili manje brutalna (tj. može trajati nekoliko mjeseci ili više milijuna godina), može biti prirodnog ili antropogenog porjekla, može se odnosti na jednu ili na više vrsta. Naposlijetku, ekološka kriza može biti lokalna (npr. prolijevanje nafte) ili globalna (povećanje razine mora kao poslijedica globalnog zagrijavanja). U slučaju globalne krize posljedice su značajne: više od 90% vrsta bi nestalo, međutim značajno je da nestanak određenih vrsta  (npr. dinosaurusa) otvorilo je prostora u ekološkoj niši koji je omogućio razvoj i diverzifikaciju sisavaca. Paradoksalno ekološka kriza favorizira BIOLOŠKU RAZNOLIKOST 
 
Kao poslijedice globalnih ekoloških kriza u prošlosti danas na Zemlji možemo naći karakteristične primjerke: ENDEMI – biljna ili životinjska vrsta, rod, porodica, red itd. koji naseljava ograničeno područje na Zemlji RELIKTI – biljne i životinjske vrste koje su u prošlosti bile široko rasprostranjene; danas su se održale u ograničenom manjem arealu.
 

EKOLOŠKI ČIMBENICI
 
EKOLOŠKI ČIMBENICI – mnogostruka, različita djelovanja prirode (fizička, kemijska, biološka) kojima su izložena živa bića na Zemlji, fizički uvijeti okoliša ne djeluju pojedinačno i odjeljeno, nego su povezani: – temperatura i svijetlost, – toplina i vlažnost,  – temperatura vode i topljivost plinova. Intenzitet i kakvoća ekoloških čimbenika mijenja se ovisno o prostoru i vremenu. Svaka vrsta može opstati samou granicama određene najviše i najniže točke vrijednosti tih čimbenika. – Ekološki minimum – Ekološki maksimum – Ekološki optimum.
 
EKOLOŠKA VALENCIJA = razmak između donje i gornje granice nekog čimbenika u sklopu kojeg je moguć život organizama neke vrste. ¾ Stenovalentni organizmi: 

• uski raspon između ekološkog minimuma i maksimuma • npr. koraljni greben, gusjenice leptira dudova svilca, razmnožavanje šarana ¾ Eurivalentni organizmi:

• širok raspon između ekološkog minimuma i maksimuma • npr. tigar, gusjenice leptira gubara glavonje
 
ABIOTIČKI ČIMBENICI

• Primarno-periodički ekološki čimbenici – Pokazuju pravilan ritam variranja vezanih za Zemlju kao planet koji se okreće oko svoje osi i oko Sunca – Temperatura i svijetlost – Ritmički variraju u određenim geografskim područjima i lokalitetima; kako bi opstalo sve živo mora biti prilagođeno ritmici variranja tih čimbenika

• Sekundarno-periodički ekološki čimbenici – U svome variranju vezani su za variranje primarno periodičkih čimbenika i mjenjaju se zbog njihova ritma variranja – Relativna vlažnost zraka, topljivost plinova u vodi – Reguliraju GUSTOĆU POPULACIJA pojedinih vrsta

• Aperiodički ekološki čimbenici – Ne pokazuju nikakvu pravilnost variranja – Vulkanske erupcije, jaki potresi, velike poplave – Većina živog svijeta nije prilagođena – Na ovaj način i čovjek utječe na biosferu 
 
Temperatura

• Poikilotermni organizmi – Listopadno drveće – Papučica  – Pčele u košnicama

• Homeotermni organizmi – Regulacija:
 11
• dlaka u sisavaca, perje u ptica, znojenje

• Hibernacija, estivacija
Svjetlost

• Biljke dugog dana (BDD) i biljke kratkog dana (BKD)

• Diuralne i nokturalne životinje

• Duljina dnevne svijetlosti - seoba ptica

• Intenzitet svijetlosti – vrijeme početka jutarnjeg pjeva ptica
 
Voda i vlažnost

• Kserofiti:  – nadzemni organi zadebljani i sočni, površina za transpiraciju je smanjena (agave, kakteje i sl.),  – maleni, dlakavi ili kožnati listovi, s pućima u posebnim udubinama – životinje: hitin, rožnati sloj, sluz • Higrofiti:  – veliki listovi vrlo tanke epiderme s mnogo pući, često izbočenih (žabnjaci, šaševi)

• Mezofiti:  – (bukva, hrast lužnjak, obični grab)

• Hidrofiti: – neki posve u vodi, a nekima su samo cvijetovi i neki listovi na površini vode (lopoč, lokvanj)
  
BIOTIČKI ČIMBENICI

• Intracpecijski ili interspecijski odnosi

• Odnosi među jedinkama iste vrste ili različitih vrsta koji mogu utjecati na: – strukturu,  – razvitak,  – brojnost, – prostorni raspored njihovih populacija

1. uzajamni odnosi jedinki iste vrste (intraspecijski odnosi)  ¾ kooperacija ili kompeticija za stanište ili druge resurse 2. uzajamni odnosi jedinki različitih vrsta (interspecijski odnosi)  ¾ pozitivni, negativni ili neutralni odnosi 9 mutualizam (+,+) ili kompeticija (-,-)
 
Jedinke iste vrste u populaciji povezane su nizom odnosa, prije svega razmnožavanjem. Populacija svake vrste neprestano se mijenja, brojno se povećava ili smanjuje. Populacija se povećava natalitetom, stvaranjem novih jedinki tj. razmnožavanjem. Natalitet je prema tome čimbenik rasta, brojčanog napretka, smrtnost (mortalitet) je čimbenik nazatka svake populacije. Potencijal razmnožavanja vrsta se ne ostvaruje u cijelosti zbog različitih ABIOTIČKIH (temperatura, svijetlost, vlažnost) ali i BIOTIČKIH čimbenika.
 
 
ODNOSI MEĐU JEDINKAMA ISTE VRSTE
 
Broj jedinki neke vrste na nekom prostoru, ili ukupna masa suhih ili svježih jedinki (biomasa) mjerilo je gustoće svake populacije. Poznavanje gustoće populacije olakšava praćenje povećanja brojnosti, stagnaciju ili smanjenje brojnosti neke populacije. S porastom broja jedinki smanjuje se kapacitet okoliša u kojemu se razvija populacija, te on prestane zadovoljavati potrebe svih za prostorom, hranom, uvjetima razmnožavanja i preživljavanja te se pojavljuju različiti kompeticijski odnosi. Bitnan čimbenik ograničenja mogućnosti neograničenog porasta populacije.
 
Slika 18. Logistički porast populacije.
 
Razlika u brojnosti vrsta ovisi i o načinu razvitka. Vrste koje se razmnožavaju vanjskom oplodnjom i mnogi unutarnji nametnici proizvode mnogo spolnih stanica, a vrste s unutrašnjom oplodnjom proizvode manje jajnih stanica.
 
Najčešći su oblici porasta populacija:   eksponencijalni (neograničeni) i    logistički (ograničeni).
 
 13
Eksponencijalni porast - odvija se u okolišu u kojemu su hrana i prostor neograničeni i u kojemu nema utjecaja predatora i kompetitora. Takav porast rasta neke populacije omogućuje joj nekontrolirani razvitak, pa u određenom razdoblju može zauzeti cijeli prostor. Logistički porast - u stvarnim uvjetima okoliša (ograničena količina hrane, ograničen prostor, kompeticija, predatorstvo i dr.) odvija se logistički porast populacije. Presudan je: biotički (reprodukcijski) potencijal vrste i otpor okoliša (kapacitet okoliša)
 
KAPACITET OKOLIŠA je moć okoliša da zadovolji životne potrebe određenog broja vrsta i njihovih populacija (ograničena količina hrane, prostora i sl.).
 
 
ODNOSI MEĐU JEDINKAMA RAZLIČITIH VRSTA
 
Za odnose između dviju i više vrsta vrlo su važni čimbenici održavanja i razvitka njihovih populacija. Članovi jedne populacije mogu se hraniti članovima druge populacije, mogu biti u međusobnoj konkurenciji (kompeticiji) za hranu, zaklon i uvijete razmnožavanja; članovi populacija dviju vrsta mogu se međusobno i potpomagati te tako povoljno djelovati na razvitak obiju populacija.
 
Konkurentski odnosi (kompeticijski) Negativni odnosi između organizama koji nastaju zbog iskorištavanja zajedničkih resursa (npr. hrane, prostora, zaklona, uvjeta razmnožavanja). Konkurencija je jače izražena ako su njihove potrebe u okolišu sličnije
 
Simbioza Simbioza ili mutualizam je odnos između jedinki dviju vrsta koje zajednički provode život u kojemu svaki od njih ima neku korist od zajedničkog života: – Lišaj – povoljan međsobni odnos alge i gljive – Odnos između jednostaničnih alga koje žive u većem broju slatkovodnih i morskih životinja (praživotinja, spužva, mahovnjaka, hidri) domaćin (domadar) pri tome iskorištava ugljikohidrate i kisik koje fotosintezom proizvode alge, a alge ugljikov dioksid i dušične ekskrete domadar – Rak samac i moruzgva, – Simbiotski odnos mnogih biljaka te kukaca i ptica koji vrše oprašivanje.
 
Antibioza Pojava da metaboliti što ih izlučuju jedinke jedne vrste djeluju negativno na jedinke druge vrste sprečavajući njihov razvitak ili ih uništavajući. – Metaboliti (antibiotici) što ih u okoliš izlučuje jedna vrsta bakterija djeluju na rast i razvitak drugih organizama (bakterije i gljivice).
 
Nametnik – domaćin  Nametnici su organizmi koji stalno ili povremeno žive na domaćinu ili u njihovoj unutrašnjosti ne ubijajući ga trenutačno. Domaćini su biljke ili životinje koje u svojim organima ili na površini tijela udomljuju jedinke drugih vrsta. Taj je odnos za nametnika pozitivan, a za domaćina (domadara) negativan. Djelovanjem nametnika povećava se smrtnost domaćina pa na taj način uvjetuju gustoću njihove populacije. U prirodi su vrlo važni odnosi nametnika i domaćina (domadara): - Mnoge su gljive nametnici na drugim biljkama (npr. snijeti), biljke mogu biti nametnici (npr. potajnica) ili polunametnici (npr. imela). 
- Postoje i nametnici među životinjama (praživotinje, oblići, raci, kukci i dr.), svi metilji i trakavice su nametnici (paraziti); neki su vanjski (ektoparaziti), a drugi unutrašnji (endoparaziti) koji žive u organima domaćina. 
Grabljivac (predator) i plijen Predator je životinja koja se hrani živim jedinkama drugih životinjskih vrsta. ¾ Razvoj populacije američkog zeca (plijen) i risa praćen je 260 godina  ¾ Vremenski razmak između pojedinih maksimuma brojnosti za zeca iznosi ~ 9,6 godina, a za risa ~ 9,7 godina ¾ Njihov odnos je jasan prikaz predatorstva: maksimum brojnosti risova zaostaje 1-2 godine za maksimumom brojnosti zečeva. 
Grabljivice imaju izoštrena osjetila vida, sluha ili njuha, oštre zube ili kljun, pandže i dr. što im služi da lakše pronađu i svladaju plijen. Plijen ima razvijene druge prilagodbe za pasivnu ili aktivnu obranu i zaštitu: u mnogih je dio tijela sličan dijelovima biljaka, listu, grančici, trnu (fitomimeza) dok druge načinom pokretanja, bojom i nagonima oponašaju vrste koje su zaštićene otrovnim sredstvima pa ih neprijatelji izbjegavaju (mimikrija).
 
Osnovna pitanja prilikom proučavanja ekosustava su: 1. Kako se vrši kolonizacija određenog područja 2. Kakva je dinamika ekosustava i koje su promjene u ekosustavu 3. Kako ekosustav reagira na lokalnoj,regionalnoj i globalnoj razini 4. Da li je postojeće stanje stabilno 5. Koja je vrijednost ekosustava? Kako interakcije unutar ekosustava doprinose boljitku čovječanstva
 
1.1 ŽIVOTNO STANIŠTE, EKOLOŠKI ČINITELJI
 
Životno stanište ili biotop dio je biosfere koji je naseljen određenim biljnim i životinjskim vrstama. Životno stanište je ekološki pojam i prije svega obilježavaju ga ekološki činitelji. Pojedina se životna staništa međusobno razlikuju. Razlikuju se i po tome što je svako naseljeno drugim sastavom biljnih i životinjskih vrsta, odnosno posebnom
  životnom zajednicom. Životno stanište je na primjer jedno jezero, potok ili zaljev u priobalnom moru. Pojedini dijelovi životne okoline razlikuju se međusobno prema uvjetima života pojedinih populacija, odnosno vrsta. Nisu svi dijelovi Zemljine površine povoljni za razvoj pojedinih organizama, ili čak pojedinog stupnja razvoja određene vrste. Ekološki se činitelji tijekom vremena mijenjaju i pojedinačno i skupno, a u globalu mogu se podijeliti na:   - abiotičke činitelje i   - biotičke činitelje.
 
Ponekad je teško odijeliti biotičke od abiotičkih činitelja. Pod biotičkim činiteljima smatraju se međuodnosi pojedinih vrsta u životnoj zajednici kao i djelovanje čovjeka.
 
 
1.1.1 Abiotički činitelji
 
Od abiotičkih činitelja posebno ističu: - temperatura, - voda,  - vlaga, - svjetlo, - atmosferski plinovi, - hranjive tvari, - strujanje,  - tlak.
 
Svi životni postupci zbivaju se na određenoj temperaturi. Djelovanja većine vrsta organizama ograničena su u uskom pojasu temperature. Temperatura je često ograničavajući činitelj razvoja pojedinih organizama. O dnevnim i godišnjim promjenama temperature ovise djelovanja biljaka i životinja.
 
U vodenim sustavima ubrzavaju se biokemijski postupci uslijed povišenja temperature. Prema Van’t Hoffovu pravili, s porastom temperature za 10° C kemijski se postupci zbivaju dva do tri puta brže. Međutim, u vodnim sustavima zbivaju se složene biokemijske reakcije, pa se Van’t Hoffovo pravilo ne može izravno primijeniti. Istraživanja su pokazala da se životni procesi ipak ubrzavaju povišenjem temperature okoline unutar ograničenoga temperaturnog raspona.
 
Uslijed ubrzanih životnih procesa troši se više kisika. Istodobno toplija voda sadrži manje otopljena kisika. Posljedica je ubrzanje potrošnje kisika, dakle promjena uvjeta staništa. Organizmi koji za životne procese trebaju više kisika isčezavaju. Daljnjim smanjenjem kisika dolazi do anareobne razgradnje mrtve organske tvari i svih popratnih pojava.
 
Temperatura utječe i na fizikalna svojstva vode. Voda ima najveću gustoću pri temperaturi oko 4° C, a smanjuje se i sniženjem i povišenjem temperature. Zahvaljujući toj činjenici omogućen je nastavak života u vodnim sustavima i uz vrlo hladne klimatske uvjete.
 16
Hlađenjem površinskog sloja ispod 4° C smanjuje se gustoća vode pa hladniji sloj pluta na površini vodnog sustava. Daljnjim hlađenjem zaledi se površinski sloj, a u dubljim se slojevima zadržava temperatura od 4° C i više, što omogućava preživljavanje organizama u vodi.
 
Voda koja je fiziološki potrebna u protoplazmi predstavlja, u ekološkom pogledu, ograničavajući činitelj kopnenih organizama. Voda se u prirodnoj okolini pojavljuje kao padalina (kišnica, snijeg, led), vodena para u tlu i u zraku te podzemna i površinska voda. Padaline su određene geografskim položajem staništa, odnosno klimatskim okolnostima. Raspored padalina tijekom godišnjih razdoblja uvjetuje razmnožavanje, razvoj i rast organizama, a posebno vrsta organizama u pojedinim životnim staništima. U ovisnosti o količini padalina stvaraju se različita staništa u kopnenim sustavima, kao što su: vlažne šume, savane, livade i pustinja. Na vodni režim osim količine i rasporeda padalina utječu veličine otjecanja, kao i isparavanja.
 
Vlažnost zraka označava količinu vodene pare u zraku. Na organizme kopnenih sustava utječe vlažnost zraka tako da se voda iz tijela isparava, a dalje djeluje i na plodnost, duljinu života i smrtnosti.
 
Glavni izvor svjetla u biosferi je Sunčevo zračenje. Svjetlo je izvor energije za fotosintezu autotrofnih organizama (proizvođača), pa je prema tome jedan od temeljnih činitelja života na zemlji. Vrlo je mali broj vrsta organizama koji mogu živjeti u potpunom mraku (neki organizmi pećina, dubokog mora i oceana). U ekološkom smislu važna je kakvoća svjetlosti (duljina vala ili boja) te jakost svjetla. Kakvoća svjetla od posebne je važnosti kad su posrijedi vodeni sustavi. Općenito je opaženo prodiranje svjetlosti u moru od 100 do 200 m, a u jezerima znatno manje (oko 50 m). Od toga valne duljine crvene svjetlosti u moru prodiru samo desetak metara. Zbog toga su postupci fotosinteze u vodnim sustavima ograničeni na gornje slojeve. Svjetlost se ravnomjerno mijenja tijekom dana i godine. S ravnomjernim promjenama svjetlosti mijenjaju se i djelovanja organizama.
 
Sastav atmosfere, naročito donjega dijela koji ulazi u sastav biosfere, isti je na svim geografskim položajima, osim udjela vodene pare. Glavni sastojci atmosfere su dušik (78,03%) i kisik (20,99%). Ostali plinovi kao što su ugljik-dioksid, argon, neon, vodik, helij, kripton, ozon, kseonon, čine ukupno oko 1 % (0,98).
 
Važna je koncentracija ugljik-dioksida (0,3%), koji je potreban za fotosintezu. Dušik, koji čini najveći dio atmosfere, nedjelatan je plin. Samo u posebnim slučajevima neki se organizmi mogu koristiti dušikom iz atmosfere. Kisik je potreban za disanje svih biljaka i životinja, a u atmosferi se nalazi u dovoljnim količinama. Ugljik-dioksid je, osim svjetla, jedan od ograničavajućih činitelja u postupku fotosinteze. Povećanjem tlaka CO2 do određenih vrijednosti povećavaju se i postupci fotosinteze. Veće koncentracije CO2 u zraku škodljive su za zelene biljke i životinje. 
 
U vodnim ekosustavima koncentracije atmosferskih plinova nisu nepromjenljive i ovise o prilikama u tome ekosustavu. Količina otopljenog kisika ovisi naročito o temperaturi vode i otopljenim solima. Kisik u vodu dolazi otapanjem iz atmosfere i kao proizvod fotosinteze. Količina je kisika u atmosferi oko 21%, odnosno 210 cm3/l, a u vodnim sustavima ne prelazi vrijednost od 10 cm3/l (pri 0° C). U vodnim sustavima kisik je ograničavajući činitelj razvoja života naročito u jezerima.
Ugljik-dioksid se u vodnim sustavima nalazi u većoj količini. Porijeklo ugljik-dioksida u vodi je posljedica razgradnje mrtve organske tvari, kao i disanja živih organizama. Visoke koncentracije CO2 nepovoljne su za život riba, a naročito ako se istodobno pojavljuje i manjak kisika. Ugljik-dioksid u vodi održava ravnotežu karbonata i hidrogenkarbonata, čime se usklađuje ionska reakcija prirodnih voda. Ekološko je značenje CO2 u vodi isto kao i kod kopnenih sustava, to jest utječe na postupke fotosinteze.
 
Otopljene soli, koje su nužne za životne postupke, nazivaju se biogene ili hranjive soli. Za život organizama najveće značenje imaju soli dušika i fosfora. Zelene biljke za svoj razvoj koriste se anorganskim solima fosfora (fosfati) i dušika (nitrati i nitriti). Soli dušika nalaze se u prirodnim vodama u većim količinama nego soli fosfora. Soli dušika i fosfora obnavljaju se u biosferi razgradnjom mrtve organske tvari i tako biogeni elementi ulaze u ciklus kruženja tvari u prirodi, što se naziva biogeokemijski ciklus.
 
Neke bakterije, alge i biljke uzimaju dio dušika iz atmosfere, a dio dušikovih spojeva ulazi u biogeokemijski ciklus uslijed vulkanske djelatnosti. Iz ciklusa se gubi dio dušika kao nitrat u dubokim morima, a dio odlazi u atmosferu kao posljedica denitrifikacije. Fosfor se također smanjuje u biogeokemijskom ciklusu taloženjem u dubokim morima, a nadoknađuje se erozijom fosfatnih stijena i naslaga ptičjih izmetina (naslage guana na obali Perua). Osim dušika, fosfora, kalija, kalcija, sumpora i magnezija, koji se nazivaju makronutrenti (makrokonstituenti), za život organizama nužni su i drugi elementi. Ti drugi elementi koji su potrebni u izrazito malim količinama, samo u tragovima, nazivaju se mikronutrienti (mikrokonstituenti).
 
Za razvoj biljaka potrebni su željezo, mangan, bakar, cink, bor, silicij, molibden, klor, vanadij i kobalt. Mnogi od tih elemenata bitni su za razvoj životinjskih vrsta. U većim količinama ti su elementi ograničavajući činitelji razvoja.
 
Vjetrovi u atmosferi, kojima su izražena strujanja, čine jedan od bitnih ekoloških činitelja. Vjetrovi utječu na djelovanje organizama, a često i na gustoću populacija. Pod utjecajem jakih vjetrova pojedini organizmi mogu biti preneseni i na veće udaljenosti, čime se izravno utječe na raspored pojedinih vrsta u biosferi. Vjetar utječe i na pojačano isparavanje vode, što ima poseban učinak u područjima s malim količinama vode, odnosno vlage. U vodnim sustavima, među ostalim, strujanja (valovi, struje) mijenjaju koncetracije otopljenih plinova te biogenih elemenata. 
 
Atmosferski tlak u kopnenim sustavima nema naročitog značenja na razvoj pojedinih vrsta, osim što je izravno vezan s vremenom i klimom pa su organizmi prilagođeni odgovarajućim uvjetima. Hidrostatički tlak u morima uvelike se mijenja s dubinom, te dostiže vrijednosti i 1,01x108 Pa. U dubokim morima mogu živjeti samo rijetke vrste organizama.
 
 
1.1.2 Biotički činitelji
 
Osim fizičke okoline na razvoj pojedinog organizma kao jedinke, populacije ili vrste djeluju i njihovi međusobni odnosi. Ti su odnosi vrlo složeni, a naročito su izraženi kroz životne zajednice i ekosustave. Odnosi dvaju organizama, odnosno dviju populacija (A i B) mogu imati sljedeća međudjelovanja :
Neutralizam; populacije nemaju učinka jedna prema drugoj. Kompetencija; obje populacije djeluju smetnjama jedna prema drugoj, bilo neposredno ili posredno  (potrebe za hranom, prostorom, raklonom). Amnesalizam; na populaciju A djeluju smetnja, na B nema utjecaja. Parazitizam; uzajaman odnos, pozitivan i obvezatan za populaciju A, negativan za B. Predatorstvo; uzajaman odnos grabljivice i plijena, predator (A) općenito veći od plijena (B). Komensalizam; povoljan odnos za populaciju A, za populaciju B bez učinka Mutualizam; povoljan i obvezatan odnos za obje populacije.
 
Navedeni odnosi su pojednostavljeni. Stvarni su odnosi mnogo složeniji te postoje prijelazi između pojedinih načina međudjelovanja. Općenito se sva međudjelovanja organizama i populacija mogu opisati kao pozitivna, negativna ili neutralna.
  
1.2 UTJECAJ EKOLOŠKIH ČINITELJA
 
Organizmi žive u prirodnom okolišu u vrlo promjenjivim uvjetima. Nedostatak pojedinog ekološkog činitelja može usporiti razvoj ili smanjiti razmnožavanje organizama. Pojam ograničavajućeg činitelja razvoja uveo je J. Liebig (1840.) svojim "pravilom minimuma". 
 
Proučavajući biljke ustanovio je da njihov rast ovisi o količini one hranjive tvari koja se nalazi u minimalnoj količini. To Liebigovo pravilo minimuma može se usporediti s "pravilom lanca“: lanac je toliko čvrst koliko i najslabiji prsten. Pravilo minimuma u potpunosti vrijedi kad je stanje ekosustava nepromjenljivo. Međutim, u prirodi se organizmi mogu prilagođavati, pa se pojedine tvari kojih ima u nedovoljnim količinama mogu zamjenjivati onima kojih ima dovoljno.
 
Razvoj organizama nije ograničen samo minimumom pojedinih činitelja, već i maksimumom, a naročito temperaturom, svjetlom i vodom. Organizmi se razvijaju između minimuma i maksimuma ekoloških činitelja koji predstavljaju "granice podnošljivosti" ili ekološku valenciju.
 
Organizmi mogu imati vrlo široku podnošljivost (valenciju) za jedan činitelj, a usku za drugi. Organizmi koji imaju usku ekološku valenciju (podnošljivost) nazivaju se "stenovalentni", a oni sa širokom "eurivalentni".
 
Kod svakog ekološkog činitelja postoji za pojedine vrste dio ekološke valencije koji se približava optimumu (najpovoljnijem). Udaljavanjem od optimuma prema maksimumu ili minimumu utjecaj se pojedinog činitelja pogoršava, a u blizini krajnjih granica prelazi u "pesimum" (najnepovoljnije). Organizmi se prilagođavaju na fizičke uvjete svoje okoline, ali isto tako djeluju na okolinu prilagođavajući i mijenjajući uvjete staništa. Takve promjene i djelovanja naročito se opažaju u pojedinim ekosustavima, a sama pojava naziva se "činitelj izravnavanja" kompenzacije.
 
 1.3 ŽIVOTNA ZAJEDNICA
 
Životna zajednica ili biocenoza skup je svih biljnih i životinjskih vrsta na nekom prostoru u određenom vremenu. Životna zajednica je određeni sastav biljnih i životinjskih populacija, koja ima svoj ustroj u količinskom i kakvosnom smislu. Pojedine vrste organizama u životnoj zajednici vezane su lancem prehrane. Životna zajednica je dinamičan sustav. Rađanjem novih jedinki pojedinih populacija te nestajanjem starih, životna zajednica je u stalnom razvitku i prebrazbi tijekom vremena.
 
Najbliža veza između organizama u životnom zajednici jest odnos prehrane (trofički odnosi). Prema načinu prehrane u životnoj zajednici postoje dvije vrste organizama: 1. autotrofi, to jest oni koji koristeći se Sunčevom energijom i hranjivim tvarima, proizvode nove složene organske spojeve, 2. heterotrofi, kojima za prehranu služe organske tvari biljaka i životinja.
 
Cjelokupnu novu organsku tvar proizvode autotrofi. Oni vezuju Sunčevu energiju, kroz postupke fotosinteze, u potencijalnu kemijsku energiju.  Heterotrofi se mogu podijeliti na biofage i saprofage. Biofagi se hrane živim organizmima, a za hranu saprofaga služi mrtva organska tvar.  Sa stajališta kruženja tvari u životnoj zajednici razlikuju se sljedeći organizmi: 1. proizvođači (producenti), to su autotrofni organizmi i to zeleno biljke i alge; 2. potrošači (konzumenti) su heterotrofi, a prema vrsti organske tvari kojom se hrane, dijele se dalje na: biljojede (fitofage) i mesojede (zoofage), uključivo i saprofage koji se hrane mrtvom organskom tvari; 3. razlagači (reducenti) ili sprotrofi posebna su vrsta saprofaga (bakterije, kvasci, plijesni) koji se hrane mrtvom organskom tvari, razgrađujući složene organske spojeve do anrganskih biogenih soli kojima se dalje koriste proizvođači za proizvodnju nove organske tvari. Svi članovi životne zajednice vezani su međusobno "lancima prehrane". Početni prsten lanca čine proizvođači, na kojeg su dalje vezani potrošači. Brojnost pojedine vrste potrošača ovisna je o brojnosti prethodne vrste, odnosno o brojnosti početne vrste: proizvođača.
 
Brojnost pojedinih vrsta prehrambenog lanca moguće je najbolje uočiti na piramidi biomase, oblik piramide ovisi o vrsti životne zajednice. Kod kopnenih zajednica biomasa proizvođača vrlo je velika u doba proizvodnje s obzirom na krupne proizvođače (zelene biljke).
 
U životnim zajednicama hidrosfere značajno se razlikuje biomasa proizvođača s obzirom na godišnja razdoblja (svjetlo, temperatura) i na dotok hranjivih soli.
 
Piramida biomase ukazuje na stanje, odnosno brojnost pojedinih vrsta u ekosustavu te se dalje zaključuje o postojanosti sustava u određenom vremenu, odnosno o mogućim poremećajima.
 
 1.4 EKOSUSTAV
 
Ekosustav je cjelina koja uključuje životno stanište i životnu zajednicu. Životna zajednica i stanište nisu odvojeni sustavi, već pojedini sastojci ekosustava. Ekosustav je dinamičan. Između žive i nežive prirode obavlja se stalna razmjena tvari i energije. Uslijed stalnih djelovanja i međudjelovanja unutar sustava, kao i sustava s okolinom, dolazi do promjena ekosustava.
 
Temeljni razvitak ekosustava, tj. razmjena tvari i energije naziva se metabolizam ekosustava u kojem se razlikuju se sljedeći razvojni stupnjevi: - primanje i vezivanje Sunčeve energije postupkom fotosinteze,
- proizvodnja prvotne organske tvari od neorganskih tvari i Sunčeve energije te stvaranje potencijalne kemijske energije, - potrošnja prvotne organske tvari, pretvorba tvari i energije u nove organske spojeve, - razgradnja mrtve organske tvari do anorganske, - iskorištenje anorganskih tvari za proizvodnju prvotne organske tvari.
 
Tvari u ekosustavu kruže. Protok je tih tvari kružni i povratan, jer tvari zapravo ne napuštaju ekosustav već kruže u zatvorenom toku. 
Izvor energije je Sunčevo zračenje. Energija kroz ekosustav protječe. Nakon što se energija u sustavu iskoristi za životne potrebe, napušta ga u obliku toplinske energije. Protok energije u ekosustavu je nepovratan. Prijelazom iz jednog trofičkog stupnja u drugi nastaju promjene potencijalne energije (smanjenje), jer se dio energije pretvara u kinetičku – toplinsku, koja se u sustavu dalje ne iskorištava pa znači "energetski gubitak".
 
Ekosustav se stalno mijenja, a te promjene tijekom vremena nazivaju se sukcesije. Ovisno o prevladavajućem utjecaju na promjene, razlikuju se dvije vrste sukcesija:  endodinamičke, uvjetovane odnosima i djelovanjem unutar ekosustava,  egzodinamičke, kao posljedica djelovanja činitelja izvan ekosustava. 
Djelovanja izvan ekosustava mogu biti različita, a mogu se svrstati u: 1. klimatogene sukcesije, tj. utjecaj klime u duljem ili kraćem geološkom razdoblju, 2. edafogene sukcesije, nastale uslijed promjena uvjeta zemljišta (erozije, snižavanja ili povišenja razine vode), 3. antropogene sukcesije, kao posljedica čovjekova djelovanja.
 
Sve navedene sukcesije ne djeluju zasebno, već sjedinjene, tako da je ukupan utjecaj vrlo složen. Kao primjer složenih sukcesija navodi se starenje balkanskih jezera. Nakon ledenog doba naglo je otjecala voda s područja Balkana te se snižavala razine vode u jezerima. Uslijed smanjenja dubine povećala se osvijetljena zona proizvodnje, kao i koncentracije hranjivih soli s obzirom na smanjenje vodne mase. Te egzodinamičke sukcesije pratile su i endodinamičke. Naime, kruženje organske tvari nije bez ostatka, tako da se povećanom organskom proizvodnjom povećala i količina mulja na dnu. Time je prouzročeno daljnje smanjenje dubine jezera. Neko jezero, poput Pelagonijskoga, postalo je postupno bara. Nastavljenim smanjivanjem dubine vodni je ekosustav nestao, a nastao je novi kopneni ekosustav.
 
Promatrajući djelovanje ekosustava te promjene koje nastaju dolazi se do zaključka da u prirodi ne postoji pojam "biološke ravnoteže". Ekosustav je otvoreni sustav, a u određenom vremenu i pod određenim uvjetima moguće je kruženje tvari i energije uravnotežiti tako da postoji "dinamička ravnoteža". To je stanje mirovanja uz uvjet nepromjenljivog protoka energije. 
Čovjekovim djelovanjem nastaju antropogene sukcesije, koje mogu u vrlo kratkom vremenu poremetiti dinamičko stanje ravnoteže s vrlo nepovoljnim posljedicama, ne samo za ekosustav već i za čovjeka, odnosno čovjekovu zajednicu kao cjelinu.

2. ZAŠTIĆENE PRIRODNE VRIJEDNOSTI
 
Zbog potrošačkog pristupa iskorištenju prirodnih resursa čovjek neposredno ili posredno nanosi štetu samome sebi. Zbog toga je nužno uvesti ekološke spoznaje u planiranju i iskorištavanju prostora. To se najbolje postiže uvođenjem:  – čistije proizvodnje,  – recikliranjem otpadnih tvari,  – ugrađivanjem uređaja za pročišćavanje i zbrinjavanje otpadnih tvari  – i dr.
 
Zaštićene prirodne vrijednosti su prirodne vrijednosti proglašene zaštićenima od tijela utvrđenog zakonom i upisane u upisnik zaštićenih prirodnih vrijednosti, a odnose se na zaštićena područja (strogi rezervati, nacionalni parkovi, posebni rezervati, parkovi prirode, regionalni parkovi, spomenici prirode, značajni krajobrazi, park-šume, spomenici parkovne arhitekture), zaštićene biljne, gljivlje i životinjske svojte te zaštićene minerale i fosile.

Zaštićena područja prirode u Hrvatskoj.

KATEGORIJA ZAŠTITE BROJ POVRŠINA KOPNA (km2) POVRŠINA MORA (km2) UKUPNA POVRŠINA (km2) Nacionalni park 8 763 235 998 Park prirode 10 4006 41 4047 Strogi rezervat 2 24 - 24 Posebni rezervat 74 318 7 325 Park-šuma 36 79 - 79 Zaštićeni krajolik 32 405 - 405 Spomenik prirode 80 6 - 6 Spomenik parkovne arhitekture 114 9 - 9 UKUPNO 356 5610 283 5893
 
Iz tablice je vidljivo da se najveći dio zaštićene površine odnosi na parkove prirode (oko ¾) i nacionalne parkove (oko 1/6). Kako su to područja višestrukih vrijednih obilježja, a redovito obuhvaćaju veće prostore, s mogućim različitim interesima, njihovo je proglašenje u izravnoj nadležnosti Sabora (za ostale kategorije, uz odgovarajuće suglasnosti, nadležne su Županije).
 
UNESCO – organizacija Ujedinjenih Naroda za obrazovanje, znanost i kulturu proglasila je NP Plitvička jezera svjetskom prirodnom baštinom, a planinu Velebit uvrstila je u popis rezervata biosfere. Time su dobili najviše međunrodno priznanje i zaštitu. Rezervat biosfere je zaštičeno područje u kojemu se nastoje sjediniti očuvanje biološke raznolikosti, znanstveno istraživanje, edukacija i održivi razvoj.
 
 2.1 TRI FAZE ZAŠTITE PRIRODE
 
Kada se govori o zaštiti prirode razlikuju se tri faze u kojima se uvode mjere zaštite.
 
Prva faza zaštite Štite se pojedine vrste od izumiranja, odnosno njihove populacije, zaštičene odredbama posebnih zakona, zabranom lova i branja ugroženih vrsta. Međutim to nije dostatno jer zadiranjem u osnovna svojstva staništa, biotopa i ekosustava ugrožava se život u njima te je uzaludno štititi populaciju samo jedne vrste ako nastaju bitne promjene ekoloških svojstava cijelog staništa.

Druga faza zaštite Zaštičuju se pojedina područja osobite prirodne, kulturne, odgojne, obrazovne, estetske i rekreacijske vrijednosti. Danas u svijetu ima više od 1200 nacionalnih parkova i rezervata kao najviših kategorija zaštičenih područja prirode.
 
Treća faza zaštite Zaštita cijelog prostora, jer se danas utjecaj čovjeka i njegove populacije ne zaustavlja na granicama nego ih prelazi i postaje globalni problem. Poseban problem u prostoru tako predstavljaju termoelektrane i otpadne tvari iz industrijskih postrojenja koje dospijećem u vodotokove povećavaju intenzitet primarne i sekundarne organske proizvodnje.
 
 2.2 ZAKON O ZAŠTITI PRIRODE
 
Zakonom o zaštiti prirode se utvrđuje sustav zaštite cjelovitog očuvanja prirode i njenih vrijednosti. Priroda je u smislu ovog Zakona sveukupna biološka i krajobrazna raznolikost. Priroda predstavlja temeljnu vrijednost i jedan od najznačajnijih resursa Republike Hrvatske te uživa zaštitu sukladno ovom Zakonu.
 
Prirodne vrijednosti utvrđene sukladno ovom Zakonu od interesa su za Republiku Hrvatsku i imaju njezinu osobitu zaštitu. Na pitanja zaštite prirode koja nisu uređena ovim Zakonom primjenjuju se odredbe posebnih propisa. Republika Hrvatska u cilju zaštite prirode provodi i međunarodne ugovore iz  područja zaštite prirode kojih je stranka.
 
Zaštićena područja su: strogi rezervat, nacionalni park, posebni rezervat, park prirode, regionalni park, spomenik prirode, park-šuma, spomenik parkovne arhitekture.
 
Strogi rezervat je područje kopna i/ili mora s neizmijenjenom ili neznatno izmijenjenom sveukupnom prirodom, a namijenjen je isključivo očuvanju izvorne prirode, znanstvenom istraživanju kojim se ne mijenja biološka raznolikost, praćenju stanja prirode, te obrazovanju koje ne ugrožava slobodno odvijanje prirodnih procesa. Za istraživanje te posjećivanje strogog rezervata u cilju obrazovanja potrebno je ishoditi dopuštenje Ministarstva. U strogom rezervatu zabranjene su gospodarske i druge djelatnosti. U Hrvatskoj postoje dva stroga rezervata:  - Hajdučki i Rožanski kukovi i - Bijele i Samarske stijene.
 
Nacionalni park je prostrano, pretežno neizmijenjeno područje kopna i/ili mora iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili neznatno izmijenjenih ekoloških sustava, a prvenstveno je namijenjen očuvanju izvornih prirodnih vrijednosti.
Nacionalni park ima znanstvenu, kulturnu, odgojno-obrazovnu i rekreativnu namjenu. U nacionalnom parku su dopuštene radnje i djelatnosti kojima se ne ugrožava izvornost prirode. U nacionalnom parku je zabranjena gospodarska uporaba prirodnih dobara. U nacionalnom parku dopušteno je obavljanje ugostiteljsko-turističkih i rekreacijskih djelatnosti koje su u ulozi posjećivanja, razgledavanja, te bavljenje poljoprivredom, ribolovom i obrtom na tradicionalan način, ograničenog obima radi očuvanja izvornosti prirode. Nacionalni parkovi u Hrvatskoj su: - Kornati - Brijuni - Mljet - Plitvička jezera - Krka - Risnjak - Paklenica - Sjeverni Velebit.
 
Posebni rezervat je područje kopna i/ili mora od osobitog značenja radi svoje jedinstvenosti, rijetkosti ili reprezentativnosti, ili je stanište ugrožene divlje svojte, a osobitog je znanstvenog značenja i namjene. Posebni rezervat može biti:  - floristički, šumske i druge vegetacije, - zoološki (ornitološki, ihtiološki i dr.),  - geološki,  - paleontološki,  - hidrogeološki,  - hidrološki,  - rezervat u moru.
U posebnom rezervatu nisu dopuštene radnje i djelatnosti koje mogu narušiti svojstva zbog kojih je proglašen rezervatom (branje i uništavanje biljaka, uznemiravanje, hvatanje i ubijanje životinja, uvođenje novih bioloških svojti, melioracijski zahvati, razni oblici gospodarskog i ostalog korištenja i slično). U posebnom rezervatu dopušteni su zahvati, radnje i djelatnosti kojima se održavaju ili poboljšavaju uvjeti važni za očuvanje svojstava zbog kojih je proglašen rezervatom. Posjećivanje i razgledavanje posebnog rezervata može se zabraniti ili ograničiti mjerama zaštite. Aktom o proglašenju posebnog rezervata mogu se istovremeno zaštititi različite vrijednosti zbog kojih se proglašava rezervat (ornitološko-ihtiološki, geološko-hidrološki i dr.). Neki od Posebnih rezervata u Hrvatskoj su: - Velika Plješivica, šumski predjel Bablji zub, Đurđevački pjesci, maslinik Saljsko polje, izvorišni dio rijeke Vrlike i dr
 
Park prirode je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne i nacionalne važnosti, s naglašenim krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima. U parku prirode dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga. Način obavljanja gospodarskih djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u parku prirode utvrđuje se uvjetima zaštite prirode. Parkovi prirode u Hrvatskoj su: - Velebit - Biokovo - Medvednica - Učka - Žumberak i Samoborsko gorje - Telašćica - Kopačevski rit - Lonjsko polje - Vransko jezero - Papuk.

 
Regionalni park je prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne, nacionalne ili područne važnosti i krajobraznim vrijednostima karakterističnim za područje na kojem se nalazi. U regionalnom parku dopuštene su gospodarske i druge djelatnosti i radnje kojima se ne ugrožavaju njegove bitne značajke i uloga. Način obavljanja gospodarskih djelatnosti i korištenje prirodnih dobara u regionalnom parku utvrđuje se uvjetima zaštite prirode.
 
Spomenik prirode je pojedinačni neizmijenjeni dio ili skupina dijelova žive ili nežive prirode, koji ima ekološku, znanstvenu, estetsku ili odgojno-obrazovnu vrijednost. Spomenik prirode može biti geološki (paleontološki, mineraloški, hidrogeološki, strukturno-geološki, naftno-geološki, sedimentološki i dr.); geomorfološki (špilja, jama, soliterna stijena i dr.), hidrološki (vodotok, slap, jezero i dr.), botanički (rijetki ili lokacijom značajni primjerak biljnog svijeta i dr.), prostorno mali botanički i zoološki lokalitet i drugo. Na spomeniku prirode i u njegovoj neposrednoj blizini koja čini sastavni dio zaštićenog područja nisu dopuštene radnje koje ugrožavaju njegova obilježja i vrijednost. Spomenici prirode u Hrvatskoj su: - Otok Brusnik, otok Jabuka, izvor Kupe s užom okolicom, vrela Une, Cetine i Gacke, spilje Šipun kod Cavtata i Lokvarka u Lokvama i dr.
 
Značajni krajobraz je prirodni ili kultivirani predjel velike krajobrazne vrijednosti i biološke raznolikosti ili kulturno-povijesne vrijednosti, ili krajobraz očuvanih jedinstvenih obilježja karakterističnih za pojedino područje, namijenjen odmoru i rekreaciji. U značajnom krajobrazu nisu dopušteni zahvati i radnje koje narušavaju obilježja zbog kojih je proglašen.
 
Park-šuma je prirodna ili sađena šuma, veće krajobrazne vrijednosti, namijenjena odmoru i rekreaciji. U park-šumi su dopušteni samo oni zahvati i radnje čija je svrha njezino održavanje ili uređenje. Park-šume u Hrvatskoj su:
- Okolica Okić-grada, komunalne šume Tepec, Palačanik i Stražnik, šuma Golubinjak u Lokvama, Jankovac na Papuku, Jasikovac u Gospiću itd.
 
Spomenik parkovne arhitekture je umjetno oblikovani prostor (perivoj, botanički vrt, gradski park, drvored, kao i drugi oblici vrtnog i parkovnog oblikovanja), odnosno pojedinačno stablo ili skupina stabala, koji ima estetsku, stilsku, umjetničku, kulturnopovijesnu, ekološku ili znanstvenu vrijednost. Na spomeniku parkovne arhitekture i prostoru u njegovoj neposrednoj blizini koji čini sastavni dio zaštićenog područja nisu dopušteni zahvati ni radnje kojima bi se mogle promijeniti ili narušiti vrijednosti zbog kojih je zaštićen. Spomenici parkovne arhitekture su npr.: - Botanički vrt na Velebitu, Botanički vrt Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu - Arboretumi Opeka i Trsteno - Park oko dvorca u Mariji Bistrici, park Maksimir u Zagrebu, park u Donjem Miholjcu.
 
 
Osnovni ciljevi zaštite prirode su: - očuvati i obnoviti postojeću biološku i krajobraznu raznolikost u stanju prirodne ravnoteže i usklađenih odnosa s ljudskim djelovanjem, - utvrditi stanje prirode i osigurati praćenje stanja, - osigurati sustav zaštite prirodnih vrijednosti radi trajnoga očuvanja njihovih svojstava na temelju kojih se proglašavaju zaštićenima, - osigurati održivo korištenje prirodnih dobara na dobrobit sadašnjih i budućih naraštaja bez bitnog oštećivanja dijelova prirode i uz što manje narušavanja ravnoteže njenih sastavnica, - pridonijeti očuvanju prirodnosti tla, očuvanju kakvoće, količine i dostupnosti vode, održavanju  atmosfere i proizvodnji kisika, te održavanju klime, - spriječiti štetne zahvate ljudi i poremećaje u prirodi kao posljedice tehnološkog razvoja i obavljanja djelatnosti, - osigurati pravo građana na zdrav okoliš, odmor i razonodu u prirodi.
 
 
Zaštita prirode temelji se na načelima: - svatko se mora ponašati tako da pridonosi očuvanju biološke i krajobrazne raznolikosti, zaštiti prirodnih vrijednosti i očuvanju općekorisne uloge prirode, - neobnovljiva prirodna dobra treba koristiti racionalno, a obnovljiva prirodna dobra održivo, - u korištenju prirodnih dobara i uređenju prostora obvezno je primjenjivati načela, mjere i uvijete zaštite prirode, - zaštita prirode pravo je i obveza svake fizičke i pravne osobe, te su u tom cilju dužni surađivati radi izbjegavanja opasnih radnji i nastanka šteta, uklanjanja i sanacije posljedica nastale štete, te obnove prirodnih uvjeta koji su postojali prije nastanka štete.
 
Zaštita prirode provodi se očuvanjem biološke i krajobrazne raznolikosti, te zaštitom prirodnih vrijednosti te se osobito vrši utvrđivanje i procjena stanja svih sastavnica biološke i krajobrazne raznolikosti, izrađuju se uvjeti i mjere zaštite prirode unošenjem uvjeta i mjera zaštite prirode u dokumente prostornog uređenja i planove gospodarenja i upravljanja prirodnim dobrima u djelatnostima rudarstava, poljoprivrede, šumarstva, lovstva, ribarstva i vodnog gospodarstva. Osim toga izrađuju se izvješća o stanju prirode, donose se i provode strategije, programi, akcijski programi i planovi upravljanja, utvrđuju se prirodne vrijednosti i zaštićene prirodne vrijednosti, uspostavlja sustav upravljanja prirodnim vrijednostima i zaštićenim prirodnim vrijednostima, povezuje se i usklađuje državni sustav s međunarodnim sustavom zaštite prirode. Potrebno je obavješćivati javnosti o stanju prirode, a nužno je i sudjelovanje javnosti u odlučivanju o zaštiti prirode. Naposlijetku potrebno je poticati i promicati zaštitu prirode te razvijati svijest o potrebi zaštite prirode u odgoju i obrazovanju.